Zašto je važno da znaš gdje ideš, i zašto to ne moraš znati?

Tokom takmičenja na kojem sam učestvovala, moja biografija je okačena online. Kako su tu bile i kontakt informacije, stiglo mi je dosta mejlova: šta, kako, gdje. I primijetila sam jedan patern.

Kad neko čita vašu biografiju, izgleda kao da su sve vaše odluke logične, i kao da ste baš sve radili pomno i to vas je dovelo do takvih nagrada i priznanja i šta sve ne. Izgleda kao da znate gdje idete i cijeli život vam je jedna uzlazna linija i predviđaju vam sjajne stvari.

Važi.

Čvrsto vjerujem da kad istražujete, zapravo otkrivate šta ne želite da radite, a šta vam leži.

IMG_1417.JPG

 

Nekad ćete se zabavljati i dok radite nešto što vam ne leži na duže staze. I to je u redu.

Zar nije poprilično uzaludno očekivati da nam svima ugniježdeni kalupi šašice dostupnih fakulteta omoguće neko ekspresno rješenje?

Fakultet je, u stvari, mjesto gdje treba da studiramo − sebe i svoje intrese. Da nam pokaze sta sve ima, i koji su sve pravci u kojima mozemo da se razvijamo.

Na jednom od okruglih stolova na Univerzitetu, gdje su amfiteatri uglavnom puni studenata, asistenata i profesora pitala sam kako su svi oni znali gdje idu, i istakla da izgledaju kao da im je život sređen, građanski san, od 9 do 5, sve znaju, sve su postigli. Odusevio me je razvoj situacije tada, sjećam se da je to izazvalo  radosan dobronamjeran smijeh širom amfiteatra, i da je postalo jasno da to baš i nije tako. Sad, kad mogu da biram kada ću se pojaviti na poslu, shvatam da život od 9 do 5 nije idealan za sve.

Znam da smo navikli da nemamo vremena ni za šta a ne još za “besplatno crnčenje”, ali ako gledamo TV, idemo sa kafe na kafu, ili spavamo preko 8h, imamo vremena, nemamo volje. I kad se javi ta volja, nema discipline. I nije ovo vodič kako izaći iz tog ciklusa beznađa, i udahnuti svijet, pa ćemo stati ovde i vratiti se na glavni kolosjek.

Važno je i da shvatimo da izbor nekada ne znači jedna stvar. Ako pogledate ljude koji danas rade poslove koje ih čine strastvenih, uspješnim, srećnim, sve redom oni su otkrili isprobavajući.  Zavoljeli su ih. Nisu se rodili znajući šta će da rade. I nije važno da znate kuda idete, jer ste onda vrlo često slijepi za sve ostalo, nekad je važnije znati gdje ne želite da idete.

 Ako ideš metodom pokušaja i pogreške, onda to ne znači da ne radiš ništa, već da pokušavaš da otkriješ šta je ono što tebi leži. To znači da donosiš odluku da radiš na sebi. Ja sam probala sve od odbojke, rukometa, plesa, manekena, kurseva jezika, finansija, plivanja,  volontiranja za lokalne, nacionalne i internacionalne organizacije, prakse, seminare i konferencije u Crnoj Gori i  u inostranstvu i, i dalje istražujem. Samo malo pažljivije biram kako investiram svoje vrijeme.

Otkriću vam još nešto.

Htjela sam da budem doktor. Onda sam shvatila da ni jedna od svih ovih aktivnosti nije vodila tamo. Ne baš najbolji način rezonovanja, ali je djelovao. Nisam htjela da upišem medicinu iz tuđih razloga, već iz svojih, ali pogrešnih. Sjećam se da mi je brat, koji je danas sjajan estetski hirurg rekao:”I da medicina traje 4 godine, ne bi mi bilo teško da produžim još dvije jer uživam učeći”. Sjećam se i da sam shvatila da to ne bi bio slučaj sa mnom. Sjećam se i kad sam konačno prihvatila da to ne leži prirodi moje ličnosti.

Pišem ovo jer puno njih mi se javilo sa tom mišlju. Da sve što radim je logično i sledi jedno za drugim, i kako sam znala šta odabrati.

U stvari, neke od tih stvari su došle nenadano i neočekivano. Neke su došle putem prethodnih saradnji i zalaganja. Postoji teorija da u isto vrijeme ima hiljade paralelnih univerzuma sa drugačijim izborima. Svaki moj je lako mogao da bude jedan od njih.

Kad vam god kažu saberi se, znajte da to znači da upadnete u neki kalup. Nečiju ideju vas. Kažu i dovedi se u red, al pitanje je čiji red i zašto. Fokusiraj se, to već ima smisla.

To može biti, fokusiraj se, da istražiš neki od pravaca koji te je zainteresovao. Ako ga nemaš, probaj dok nešto ne zaokupi tvoju pažnju. Nemoj da probaš bilo što, probaj ono što tebi ima smisla. 

Znam da nam ipak nije svima jasno da smo različiti i da ne postoji niko tamo negdje sa istim setom iskustava, sposobnosti i htijenja. Odrastamo kao dio nečega, porodice, društva, škole, profesije, zemlje, grada, uvijek dio stada. Onda se čini da ako je nekome upalilo jedno rješenje da je sigurno, i da može i nama.

A čak i matematički zadatak se rijetko rješava samo na jedan način.

Individualizam nije rezervisan za ekscentrike i umjetnike.

Individualizam je tu u nama, i kad odbijamo da pričamo sa sobom. 

Čeka.

geno-church-404472.jpg

Photo by Geno Church on Unsplash

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

w

Connecting to %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.